Uspon… ? januar 31, 2009
Posted by bubica in : Nekategorizovano , 4 comments…. -U krajnjem slučaju, ne mogu dalje od poda, zar ne? - rekla sam sa nekim poletom u glasu.Onako fol čvrsto i više tešeći samu sebe nego što sam pokušala da uspostavim neku normalniju konverzaciju.Pokušala sam da to izgovorim sa nekim tonom koji bi govorio kao da ja zaista verujem u to.Nisam sigurna da li mi je pošlo za rukom.
-Ne bih baš rekla.Pazi: a šta je onda sa živim blatom? Taman misliš da si na sigurnom, da nema nivoa ispod i onda: BAM!Proguta te dok si rekao… nešto poput..otkud znam? ‘nemogudaljeodpoda!’
U trenutku kada je izgovorila ovu rečenicu, na njenom licu se pokazalo do te mere iskreno kajanje da se zagrcnula i mogla sam da pročitam njene misli koje su otprilike išle ovako: ‘moronumoronumoronumoronu…!’
Prema meni je uvek bila iskrena.Do koske.Čak i kada to nije htela.To je bio deo njene prirode i njenog odnosa prema meni i zato sam je, između ostalog, toliko i volela.A kada bi pričala, postajala bi tako živahna, čak i kada se radilo o najmanjim sitnicama.I to je nekada bilo malo i jezivo.
Iskezila mi se, sa grimasom krivca, i čekala moju reakciju.Delovala je kao malo kuče koje se popišalo po tepihu i sada škiljilo nevino na gazdu sa bledom nadom za pomilovanjem.Vratila sam joj osmeh i na njenom licu očitala jedno veliko olakšanje.
-Ali, mislim, ne mora da bude u pitanju živo blato…hoću reći, može, ali i ne mora..u tvom slučaju svakako nije… - nastavila je nesigurno sa osećajem griže savesti.
Mene je sve to, na neki uvrnut način, zabavljalo.Iz svake njene besmislene reči je isijavala njena dobrota, njena iskrena želja da me zaštiti od svega lošeg na ovom svetu, a ja sam na trenutak zaboravila i na groblje, i na njega, i na greške - na sve.
-Ajmo na toplu čokoladu. - izustila sam na kraju.I to na takav način da sam se zaprepastila koliko je živosti bilo u mom tonu.
Pogledala sam u nebo, delovalo je tako bezlično da sam poželela da ga pljunem, ali sam se onda setila gravitacije, pa sam odustala od te pomisli.
Na pešačkom prelazu je neki duvadžija odlučio da projuri kroz crveno, širio se onako belosvetski i malo je falilo da nas pokupi.Izgleda da su i njoj kroz glavu prošle iste misli jer je promrmljala nešto što je zvučalo kao:’Jaooo…da te ja skupim malo…tu mi se širiš kao prdež u liftu…’ Nervirali su je takvi tipovi.
Meni je pogled pošao za tim, nimalo besnim kolima (bio je stojadin ili već nešto slično…respect za kola), i pomislila sam kako bi bilo divno da ga zaustavi policija iza ćoška zbog prebrze vožnje.Ili barem zbog prašine na tablicama.Da, od buraza sam čula da se dobijaju kazne ako ti se registracija ne vidi.Tako se u meni u nekoliko sekundi iznizalo više glupih misli.I setila sam se replike iz filma ‘Kad porastem biću kengur’ :Imam hiljade nekontrolisanih misli.Čoveče, pa ja imam nervni slom.
***
Na sve što se u mom životu dešavalo…još i…
Otprilike 6 sati pre, došli smo do groblja.Uhvatila me je panika i osećaj da bih radije bila bilo gde samo ne tu.Zavidela sam svima.Poželela sam da budem bandera koju smo videli usput.Da budem debeli, sivi oblak.Na kraju, kada smo stigli, htela sam da budem ta oštra, crvena cigla, zamalterisana u neki ružan zid.Nimalo se nije izdvajala od ostalih, savršena kamuflaža.Vrlo brzo sam odustala od toga, shvativši da se njen položaj ne razlikuje mnogo od mog.I onako je u zamci, uhvaćena i nema mnogo izbora.Onda sam bacila pogled na jednu veliku, raskošnu jelu koja je delovala prilično srećno.U mislilma me je prekinuo zvuk vode i shvatila sam da sam do članaka stala u neku buđavu baru.U glavi mi je odzvanjao glas snishodljive prodavačice:’Apsolutno, vodootporne su.To kad kupite, ima da Vam traje.’
Malo sutra.
Put su mi presekle dve crne vrane.Što ne volim te ptice.Odvratne su mi.A majke mi, delovalo je kao da mi se smeju.
Ubrzo mi je ruku uhvatila neka bakuta u suzama, meni potpuno nepoznata, i izjavila mi saučešće.Da, vrane su se definitivno smejale.
Pad januar 5, 2009
Posted by bubica in : Nekategorizovano , 9 commentsTeško je voleti sebe.Teže je biti samokritičan.Najteže je početi.
Povređujem ljude.Jedna bliska drugarica mi je rekla da svi ljudi povređuju druge, ali da je razlika izmedju dobrih i loših ljudi u tome da li se u povređivanju uživa ili ne.
Nisam loša osoba.Ali se ponekad pitam šta nije u redu sa mnom.I vezama.Ljudi se jako lako vezuju za mene.Nemam strah od vezivanja, već neku unutrašnju strepnju da ljude koji mi priđu blizu ne povredim.Zapitam se: da li je u tom slučaju bolje da me se klone?Kada mi je stalo do nekog, da li je bolje da ga odgurujem od sebe?Ne mogu to da kontrolišem.Previše sam komplikovana za bilo koga, nisam tip za veze.Ranije sam živela u iluziji da možda postoji neko ko može da mi parira,ko može da skonta šta mi se mota po glavi ali sada slabo verujem u to.Što je još najgore, ne osećam prazninu zbog toga, niti sam depresivna, već sam nekako naviknuta na tu misao i spremna sam da živim sa tim.Naravno, tu se nametnulo i pitanje da li ja previše očekujem?Svi koju me znaju-svesni su da nisam egocentrična kučka koja nosom para nebo.Priznajem, tanka je granica između umišljenosti i svesti o svojim kvalitetima, ali znam da je nisam prešla.
Užasavam se pomisli na kompromis.I spremna sam da platim cenu mog stava.I šta kada se stigne do tačke predaje?Zatvoriš oči da bi bolje video.Nastaviš dalje i začarani krug nema svoj kraj.
Osećam se veoma srećnom zbog najboljih prijatelja koje imam.E,to je već jedan potpuno novi nivo razumevanja i poznavanja.Verovatno zato ne osećam nikakvu prazninu.
Novogodišnja noć.Crna rupa u kalendaru.Vreme staje, prostor nedefinisan.Vreme zaboravljanja na sve, odavanje piću, igranju, lupanju gluposti čisto radi uverenja da krv struji venama.I , ono najvažnije, polažu se nade da će sledeća godina biti bolja. Nadamo se ritmu bez bluza, dobrim odlukama, pobedama.Ne plašimo se sna, već buđenja. Čovek je, izgleda u stanju da misli..Šteta što ljudi nisu.